2016-03-09

Mihail A. Šardt-Kupčevskyj

UBIJENI MUČENICI PRAVOSLAVNI

Mnogi bi htjeli vidjeti što smo mi vidjeli i ne vidjeli, čuti što smo mi čuli i ne čuli. Nama.je suđeno bilo da budemo posvjedočitelji vaših čudesnih djela,  i ljubavi, i službe božje, i vjere, i trpljenja, i na nama je sveti dug da svijet obavijestimo o svemu tomu i povrh svega, da ispripovjedimo sve ono što smo vidjeli svojim očima, do čega su dosizale ruke naše.

            Smatram svojim svetim dugom  pravoslavnoga kršćanina i čovjeka ispripovjediti istinu svemu svijetu. Ovo je iskaz o viđenom i proživljenom u Hrvatskoj  za vrijeme rata  l94l - l945. godine, o djelovanju i mučeničkoj smrti - iz ruke crvenih krvnika - pravoslavnog svećenstva koje je život svoj dalo za Gospoda Boga našega Isusa Krista.

            Ljeti l945. g. u gradu Zagrebu među prvima nastradalima bilo je svećenstvo pravoslavne crkve - Arhiepiskop Jekaterinoslavski i Novomoskovski Germogen, protojereji Serafim F.Kupčevskyj, Dimitrij F. Mrihin i Josif Cvijanović, protođakon Aleksej A. Borisov.

          Podjednako su netragom nestali i bivši časnici Bijele Armije: A. Kosmaenko, voditelj crkvenoga zbora, S. Fedorov, A. Dirin, V. Čižov i mnogi drugi. Svi su oni bili oporba silama mržnje na Boga, ostajući pritom sinovima Svete Rusije sve do svoje msrti.

            Ufamo se u milosrđe Tvoje i zazivamo tvoju vječnu pravednost, sadržanu u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Tvoj Božanski Sin.

            Podaj, Gospode, preminulim slugama svojim Carstvo Nebesko i Vječnu Pamjat.

                                                                                              Posveta

Ovaj moj rad posvećen je sjećanju na sve meni bliske, smrt kojih je u svezi s općenitom tragedijom Rusije. Njih se ne smije prepustiti zaboravu jer pamćenje prošlosti pokreće  naprijed život čovječanstva. Ponajprije, spominjem ovdje moga duhovnog oca i Avvu (? - prevoditelj), vladiku Germogena Maksimova; u progonstvu nastradaloga moga Pradjeda mitrofornog protoprezvitera Platona  Feodotoviča Kupčevskog; moga nestalog ujaka Serafima Serafimoviča Kupčevskoga; moga djeda protojereja Serafima Feodotoviča Kupčevskoga; u dubokoj tuzi preminulu moju majku Veru Serafimovnu Šardt koja se rodila kao Kupčevska; moga oca Aleksandra Mihajloviča Šardta, ruskoga Nijemca, dobrovoljca Bijele Armije, Georgijevskog kavaljera; i sve one koji su stradali za Vjeru Kristovu u našoj Domovini Rusiji i u dijaspori.

U ljetu l945.g., prodorom Crvene Armije i čekista NKVD-a na ozemlje bivše Jugoslavije, komunisti su nastavili uništavati rusku Emigraciju. Broj žrtava, a isto tako i  množinu njihovih  imena, ne znamo. U gradu Zagrebu među prvima je nastradalo svećenstvo Pravoslavne Crkve: Arhiepiskop Jekaterinoslavski i Novomoskovski Germogen, protojereji Serafim Kupčevskyj, Dmitrij Mrihin i Josif Cvijanović, protođakon Aleksej A. Borisov. Isto tako bez traga nestali su i mnogi drugi Rusi koji su se protivili bezbožničkim snagama, ostajući do smrti vjernim sinovima Svete Rusije.

            Rat l94l. i okupacija doveli su do raspada Jugoslavije, a raspad cjeline nikada ne prolazi bezbolno. Višenarodna, umjetna državna i gospodarska tvorevina,  navezana oko centralnog  političkog stožera, srpske krune, raspala se zajedno s tim stožerom. Srbija se našla pod njemačkom okupacijom, a Hrvatska je proglasila vijekovima sanjanu nezavisnost. Otprije trenirani i pripremani četnički odredi otpočinju s diverzantskim i terorističkim djelovanjem protiv nove države, s ciljem da se obnovi i preporodi izgubljena moć. Isto tako, moskovskom cerntralnom štabu podređeni partizanski pokret, pojedine grupacije i odredi partizana počinju s obavještajno-diverzantskim djelatnostima i podrivanjem države. Zadaća prvih bila je uništavanje protivnika agresivne politike Velike Srbije. Zadaća ovih drugih - uništavanje protivnika komunizma. Za njih zakon nije postojao te tako i nije bilo zločina na koji oni nisu bili spremni. Sva sredstva njima su bila dobra - njih je opravdavao cilj. Jedni i drugi latili su se  provociranja okupacijskih vlasti kako bi ih naveli na žestoke kaznene akcije protiv mirnoga stanovništva. Izvodili su akcije koje potpadaju pod ratne zločine -  razarali su mostove i tunele, sabotirali željezničke i cestovne veze, palili kuće i čitava sela, provodili najgora nasilja i strijeljanje zarobljenih vojnika kao i njihovih obitelji.   

            Radi zaštite miroljubivog stanovništva lkalne su vlasti bile prisiljene poduzimati  najradikalnije mjere, što je u takvim slučajevima neizbježno. Stoga uzvraćaju kaznenim  djelovanjem, uperenim protiv terorista i srpskog stanovništva koje je s njima usko povezano. Nastupaju etnička čišćenja s mnogobrojnim ratnim zločinima u kojima sudjeluju sve sukobljene strane. Izginulo je mnoštvo nevinih ljudi, srpski crkveni ljudi trpe progone, mnoge su crkve porušene. Pravoslavlje se našlo u teškom položaju.

            U takvom političkom stanju, u zemlji nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva P. Lazić, T. Vukadinović, D. Jakić i predstavnik crkve o. Vasilij Šurlan podastiru zahtjev ministarstvu pravde i bogoštovlja za registraciju, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, crkvene općine grada Zagreba.

            Odlukom državnog poglavara od 3. travnja l943. g. proizašla je naredba o zasnivanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je M. Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Srpske pravoslavne crkve, a nakon toga  tajnik vladike Germogena. U svojoj knjizi "Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj" on je napisao

sljedeće: "Nakon odbijanja suradnje s Nijemcima, Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavriil bio je u deportaciji sve do konca rata. On je nastojao koliko god se dalo da  nove okolnosti ispadnu što povoljnije  za pravoslavlje u hrvatskoj državi".

            U svibnju l942. g. vladika Germogen, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, dobiva poziv hrvatskih vlasti da sudjeluje u prethodnim pregovorima o uspostavljanju Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju, on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu (l.). I tako on 29. svibnja l942. g. stiže u prijestolnicu Hrvatske, Zagreb, i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije te zasebno razgovara s o. Serafimom Kupčevskim koji je još od l94l., kad je bio u pritvoru, u skladu sa nalogom arh. namjesnika arh. protopresvitera N. Vitkovića (također zatočenoga), usrdno brinuo o povjerenoj mu pastvi. U tom času on doznaje u kakvom se užasnom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje, te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

     Tada je, kako ustvrđuje Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavriil odlučio dati svoju suglasnost vladiki Germogenuda stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavljanju Patrijarhata. Vrativši se u manastir Hopovo, Vladika Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavriila i tek tada odlučuje prihvatiti  poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve.

            Trećega lipnja održana je službeno prihvaćanje  ustava Hrvatske pravoslavne crkve, a petoga lipnja vladika Germogen dobiva imenovanje za čelnika HPC u dostojanstvu mitropolita zagrebačkog  i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.

            Na taj način on je postupio suglasno kanonima i sva njegova krivica sastojala se u unilateralnom odjeljivanju od svoje Inozemne Crkve (danas bismo rekli Crkve u Dijaspori - op. prev.) bez dovole Sinoda. Očevidno, s obzirom na vrlo opasno vrijeme, našao se u situaciji da postupi što hitnije, u skladu s prtilikama, a ne strogo po crkvenim kanonima.

            U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve, presvetom Nikodimu, Vladika Germogen je napisao: "Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremnu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao  pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje" (2).

            Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovnog bratoljublja  vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo dezorganizirane srpske crkve. Za kratko vrijeme 7O osoba u crkvenoj službi prišlo je novoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina.. Mnogi od njih do l9l8. g. prebivali su unutar jurisdikcije Bukovinske Mitropolije, drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942.g., pobuđeni kršćanskim načelima - očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer vladike Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom. Zahvaljujući njegovim nastojanjima, svima ostarjelim svećenicima bivše srpske crkve, svećeničkim udovama i malodobnoj djeci bile su dodijeljenje mirovine.

Vladika Germogen svojom je blagoslovljenom mudrošću uspio oko sebe trajno zadržati raznorodne elemente crkve. Nova crkva postala je mnogonacionalnom. Naporedo sa Srbima i Hrvatima, u njenom su se sastavu našli i Crnogorci, Makedonci, Bugari, Rumunji, Romi, Albanci, Rusi, Ukrajinci i unijatski povratnici u pravoslavlje. Vladika Germogen smjesta je pridobio ljubav i poštovanje svoje pastve u cjelini, koja je u njemu našla ne samo duhovnoga vođu, nego i brižnog i srdačnog oca, savjetnika i zaštitnika.

            Evo jednoga od posvjedočenja, očevica Ivana Alekseeviča Poljakova, u prošlosti generalštapskoga generala, koji u odgovoru na napade protiv vladike Germogena, što su se pojavili u inozemnom crkvenom tisku 29. ožujka l948. g.odine,  kaže sljedeće:

 "Kao obični laik daleko sam od pomisli da se upustim u ocjenjivanje odluke Arhijerejskog Sinoda Ruske Pravoslavne Crkve u Inozemstvu, donijete u odnosu na arhiepiskopa Germogena, u vezi s njegovim prihvaćanjem vrhovništva nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom, međutim, svojim naravnim dugom smatram nužnost da progovorim o prilikama i okolnostima u vezi s tim njegovim prihvaćanjem poglavarstva nad tom Crkvom u osnivanju.

            Kao živi svjedok zbivanja u Hrvatskoj toga vremena, ja tvrdim:     

             l. U svoj se Hrvatskoj tada odvijala hajka na pravoslavne: spaljivane su crkve, zatvarani su Pastiri, neki su strijeljani, nerijetko su stradavali i crkveni službenici ruskoga podrijetla. Jedina srpska crkva u Zagrebu,  koja je, kao, postala ruskom, bila je zatvorena.

            2. Stupajući na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve, Arhiepiskop  Germogen je postavio kao prvenstveni uvjet - prestanak hajke protiv Pravoslavnu Crkvu i svih drugih niskosti. Tadašnji poglavar Hrvatske dr A. Pavelić ove je uvjete prihvatio i izdao odgovarajuće naloge.

            3. Hajke su takoreći smjesta prestale, počelo je otvaranje crkava i njihovo dovođenje u red.. Tako smo i mi, Zagrepčani, dobili natrag svoju crkvu.

            4. Uskoro arhiepiskop Germogen postaje zastupateljem sviju onih Rusa koje su  progonile hrvatske vlasti, bilo  pojedinačno bilo u velikim grupama, nerijetko bez i najmanjega povoda s njihove strane. Kako su Poglavnikova vrata (dra Pavelića) uvijek bila širom otvorene za Arhiepiskopa Germogena, on mu je odlazio i njegove je molbe Hrvatska vlast, makar i teška srca, ipak izvršavala.

            5. Posjećujući arhiepiskopa Germogena nekoliko puta tjedno i često s njim razmatrajući stanje i razna pitanja, što ih je nametao život toga vremena, susretao sam kod njega mnoštvo posjetitelja, koji su ga opsijedali raznovrsnim molbama. Među takvima bilo je čak i ruskih vojnika koji su služili u vojskama dra Pavelića. Vladika se u svemu trudio da im izađe ususret i da im svima pomogne.  

Dakle, prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom crkvom arhiepiskop Germogen je učinio veliku stvar za ruski puk te je spasio mnoge i mnoge od progona, tamnice, a često i smrti.

            U ime Istinitosti i Kristove pravednosti, obilaziti ovo pitanje šutke, ja smatram da je nepravedno. Vidi se da je u to vrijeme Beograd bio slabo svjesan onoga što se tada zbivalo  u Hrvatskoj."

            Ovdje svakako treba dodati da se vladika Germogen zauzimao za sve pravoslavne, a prvenstveno za Srbe. Evo što o tomu piše Srbin Obrknežević: susje dne srpsk"Kao sudionik osnivanja HPC, ja sam duboko uvjeren da se, uzevši u obzir tadašnju vojno-političku situaciju zemlje, postojanje ove crkve pokazalo blagotvornim za Srbe, Hrvate i druge nacionalnosti na hrvatskom teritoriju, kako  na  religiozno-duhovnom planu, tako i općeljudskom, nastupilo je opće smirivanje hrvatsko-srpskoga konflikta te su u mnogim sredinama rađali uzajamnim priznavanjem i nacionalnom trpeljivošću. HPC, na čelu s vladikom Germogenom, pokazala se zaštitnicom Srba u Hrvatskoj kao i privremenim rješenjem u okviru totalitarnoga ustroja koji nije podnosio srpsku crkvu, kao isključivu dominirajuću organizaciju te države." (49).

            Odlikujući se rijetkim talentom  propovijedanja, vladika Germogen se obraćao svojoj pastvi pozivajući ih da streme Kristu Spasitelju i da Ga traže u svom životu kršćanskom, pri čemu je napajao žarom srca pokolebanih i svojim primjerom smirivao očajnike, neprestance je upozoravao na strašnu opasnost koja prijeti svemu svijetu u obličju bezbožnoga komunizma - najveće prijetnje za svekoliko čovječanstvo. Početkom l945. g. vlasti su predložile Vladiki Germogenu da, zajedno sa svojim  klerom, bude evakuiran u Austriju. Svi oni jednoglasno su se izjasnili protiv evakuacije, što je on sažeo ovim riječima: "Nas je ovdje malo, ali imamo episkopat i pravoslavno svečeništvo te je naša savjest mirna. U ovim tjeskobnim vremenima mi smo očuvali pravoslavlje od obeščašćenja. Spremni smo položiti račune o svim svojim postupcima za vrijeme našega služenja, pred slobodno sazvanim saborom bratske Srpske Crkve, uz sudjelovanje arhijereja (mn.) Ruske Crkve u Dijaspori."

            Nakon dovršetka rata Srpska Crkva imala je mogućnosti i obvezu sazvati Sabor radi razmatranja pitanja Hrvatske Pravoislavne Crkve. Ali na osnovi gledišta nekih episkopa, spremnih da za političke interese žrtvuju sve, pa čak i živote nevinih ljudi, Sabor nije sazvan. U tom je Saboru trebao sudjelovati i patrijarh Gavriil, koji je odbio povratak u zemlju podjarmljenu od komunističkih bezbožnika. Odbivši da poslušaju svjedočenje patriarha Gavriila, nečasni hijerarsi izručili su vladiku Germogena i njegov kler u ruke bogomrscima te zatražili da "shizmaticima", u stvarima crkvenih propisa, sudi kao ratnim zločincima partizanski vojni tribunal. Vladiku Germogena su okrivili za prihvat čelništva nad HPC. Najtežom optužbom pokazala se njegova uskršnja poslanica, u kojoj je među ostalim rekao: "Čuvajte se, djeco moja duhovna, onih koji vam se u crkvenim haljama obraćaju, umjesto s krstom u rukama, s krvavim nožem i oružjem, jer oni ne vojuju za Krista, nego za nečastivoga, koji vas nastoji zavesti i otrovati duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo nema slobode, tamo je samo bijeda i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda - huljenje na Boga Svemogućega, na njegova Uskrsloga Sina i Duha Svetoga. U kršćanskoj ljubavi i bratskom praštanju, ljubljena braćo i djeco naša po vjeri, pozdravimo jedni druge s radosnim pashalnim pozdravom - Hristos voskrese!" (5)          

            Bilo je to njegovo posljednje obraćanje svojoj pastvi. Bezbožnički tribunal nije uvažavao ni sjedine, ni pravedno proživljeni život, nego ga je presudio - u crkvenoj stvari, na temelju gole klevete -  na smrtnu kaznu; bez ikakvih dokaza u obrazlaganju krivice, bez svjedoka, bez prava na žalbu. (6).

            Navršilo se već 55 godina od umorstva naši ruskih mučenika, svećenika i laika i evo, do današnjih dana, njihov zemni prah miruje negdje u šumi, na mjestu masovnih strijeljanja - bez  pogreba, bez opijela.

            Samo nekim kršćanima, Svojim izabranicima, Gospod udjeljuje veliku čast da proliju krv svoju i da čak budu ubijeni  za Nj, kako bi bili ovjenčani vijencem mučeništva i tako se priključili Vječnoj Pashi Kristovoj.  

            Tko im ima pravo suditi, osim Onoga, koji im je poslao tako golemu kušnju, (čto oni sposobny perevesitj pesok morej?).

            Duge smo godine prešućivali ovaj čudovišan zločin. Nastupilo je vrijeme za izvršenje čina kršćanske pravednosti u odnosu na nevino pobijene žrtve. Dužni smo to učiniti u ime danas živećih potomaka i nadolazećih pokoljenja, u ime naše Svete Crkve, radi našega spasenja i kako se ne bismo samo pisali kao pravoslavni, nego i da to budemo!

            S oobzirom na nove činjenice kao i  svjedočenja vjerodostojnih sudionika i očevidaca, nastupio je krajnji čas za posvjedočenje o pothvatu ovih mučenika te im uzvratiti po zasluzi. Ne uzdižući ih, mi se lišavamo  najveće moguće pomoći Božje koja bi proizašla iz njihova molitvenog zagovora. Njihove molotve zalog su našega preporoda, njihov pothvat primjer je za oponašanje, a njihova krv - opravdanje povjesti crkve našega vremena. Pogubljenoga za ispovijedanje Krista, smjesta nakon njegove mučeničke smrti, crkva je prihvatila kao svetoga mučenika bez objašnjenja, čak i o tomu kako je živio i što je radio, bez očekivanj čudesa, pisao je naš vladika Antonij Ženevski. (7.). Jer je rečeno: "Tko prima proroka u ime proroka, dobit će nagradu proroka; i tko prima pravednika u ime pravednika, dobit će nagradu pravednika". (Mf. lO,4l). 

            Završimo s tim vijekom krvi i nasilja kajanjem pred žrtvama mržnje koje su stradavale za vjeru Kristovu ostajući do smrti sinovima Svete Rusije.

            Ufamo se u milosrđe Tvoje i vapimo za vječnom istinom Tvojom koja je usredotočena u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Božanski Sin Tvoj.

            Podaj, Gospode, usnulim slugama svojim Carstvo Nebesko vječnuju pamjatj.

Kazalo citata:

l. Arhiv SPC. Mitropolija HPC Beograd.

2. Isto.

3. M. Obrknežević, "Razvoj Pravoslavja u Hrvatskoj".

4. Isto.

5. Glas Pravoslavja, br. l, Zagreb l944.

6. P. Požar, Hrvatska Pravoslavna Crkva, str. 339 - 34O.

7. Preosv. Antonij, Arhiep. Ženevski i Zap. europski. Poslanica pastvi.opski. "Posev" (sjetva), Br l - l982.g.

            Obraćanje čitateljima:

            Bit ću zahvalan za sve priloge i materijale koji bi se odnosili na život vladike Germogena, njegovih duhovnika i laika stradalih za vjeru Kristovu.

            Iznosim i duboku zahvalnost E.V.P. (? - prev.) Arhiepiskopu Briselskomu i Zapadnoeuropskomu Serafimu, koji mi je pružio neprocjenjivu pomoć u sastavljanju ovoga rada, kao i  E.P. Episkopu Torontskom i Kanadskom Mihailu koji mi je pružio arhipastirsku podršku u ostvarivanju ovoga rada.

Autor